Pjesma koju svaka žena treba pročitati

Evo već počinjemo da dijelimo čestitke za 8. Mart. 

Šta mi to slavimo? Zašto nam poklanjaju cvijeće?

Ja se ovih dana pitam da li je žena samo biće koje mašta, sanja, voli, vjeruje, popušta i na kraju dopusti da joj sudbina zavisi od vjetra?

Da li se svaka žena na ovaj poseban dan u godini pita – šta sam ja, jesam li ostala na svom putu ili odustajem?

Ili se pita da li će neko zaboraviti da joj donese cvijeće?

Da li smo kao žene počele da mrzimo to cvijeće baš zbog nečega što nam je na duši?

Nije cvijeće krivo, cvijeće je uvjek lijepo i dobrodošlo.

Nije ni niko drugi kriv ako lako odustajemo od sebe.

Ja vam želim samo jedno – nemojte se pustiti. Teško je, ali nemojte.

Danas svim ženama poklanjam ovu pjesmu, ove riječi, sa nadom da se nikada nećete prepoznati u njima.

Zavjesa

Tmuran dan.

Kroz okno vidim jednu zavjesu

koju je vjetar okačio na obližnje drvo.

Sva istrgana tetura po granama

suhoga drveta čekajući čas…

Da li će pasti ne zavisi od nje,

već od vjetra, na njemu je sve!

Kako pade tu?

Da li su je vjetrovi donijeli

ili se pustila sama?

Nekada je bila lijepa,

krasila nečiji dom,

svježim nedjeljnim jutrom

svi su se bližili njoj.

Obasjavale su ju zrake sunca

proljetnoga dana,

a lagan vjetrić igrao se s njom 

baš kao da je dama.

Noću je drhtala s njim

zrak tako tečan,

a vjetar je svirao tihe note,

mislila je – ritam vječan.

Dani su postajali sve topliji,

a zrak tako suh,

vjetar je bio lijen da se igra s njom,

izgubio je sluh.

S kišama se digao i vjetar,

ali nekako taman,

s drugim ritmom

imao je više snage,

čas-čas pa šamar!

Na zimu je više nije bilo tu,

otišla je s tugom,

a sledeće godine na istom mjestu

vjetar se igrao s drugom.

I sada sva istrgana tetura 

na granama suhog drveta.

Vjetar je više ne miluje,

sada je on dasa

tuče ju i lomi svakoga časa.

Da li su je vjetrovi donijeli

ili se pustila sama?

Možda ona to nije ni znala…

Ma kako će znati?!

Ona je zavjesa.

Ona i ne zna da zna.