Kad je mogao Mikelanđelo, mogu i ja – Završavanje započetog

Da li ste vi onaj tip osobe koji odgađa obaveze ili često ne završava započeto?

Negdje pročitah da je to sa psihološkog gledišta “simptom koji ne bi smjeli zanemariti”.

Moram da priznam da sam i ja bila taj tip osobe doskora i mogu sa uvjerenjem reći da to više nisam.

Ah ne, nisam završila sve što mi je palo na um već sam se jednostavno pomirila sa činjenicom da dan ima 24 sata, da sam mama, da ne živim sama na svijetu te da imam obaveze koje nisu striktno moj izbor.

I opet negdje pročitah da sa psihološkog gledišta traženje izgovora za neobavljanje obaveza je opet “simptom koji ne bi smjeli zanemariti”.

Razlog zbog koga sam nekada osjećala da sam stalno u zakašnjenju sa ostvarivanjem planova je taj što moje želje cvjetaju kao cvijeće pod konstantnom vodom i toplotom. 

I da je to cvijeće u žbunu, nikad ne prestaje, samo što jedan cvijet nestane ( čitaj ispunim jedan plan ili obavezu) eto ti drugog. 

Imala sam osjećaj kao da mi je to frizura jer mi je donedavno stvaralo takav teret nad glavom.

Priznajem da smatram da svaki čovjek treba sebe izazivati, postaviti ciljeve koji nisu nadohvat ruke jer na taj način rastemo.

Istina je da mnogo planova još nisam ostvarila, da mnogo knjiga nisam pročitala, da mnogo recepata nisam napravila, da njemački još nisam dobro naučila, ali to sve jer svaki dan planiram nešto dodatno, na spisak knjiga za čitanje stalno dodajem nove, na spisak za recepte uvjek dodajem druge i svaki dan nalazim nove zanimljive stvari koje želim naučiti.

Moram da priznam da mi se nekada dogodi da izbrišem neku stavku iz plana jer mi više nije važna niti zanimljiva.

Sebi nekada moramo dati za pravo da “napustimo” neke stvari ili planove ako baš ne idu. Znate onaj osjećaj kada jednostavno ne ide i kada samo sebe mučimo.

Priznajte, teško je napustiti nekakav plan ili zadatak i ne osjećati se krivim zbog toga. Ako i jeste sebi oprostili ili se pomirili, naći će se tu neko ko će vas ipak podsjetiti na to.

Prije koju godinu “naručih” sebi od sestre (kao rođendanski poklon) knjigu o istoriji umjetnosti.

U njoj naiđoh na zanimljivu fotografiju jednog od Mikelanđelovih djela zvanu “rob koji se budi”.

Ne, nisam bila toliko impresionirana tom statuom koliko pričom o njoj.

Naime, Mikelanđelo je napustio stvaranje svog “roba koji se budi” jer kamen nije sarađivao s njim. 

Tako bar kaže knjiga. Drugi izvori pak kažu da je on nije bio zadovoljan dotadašnjim radom te je promjenio planove i jednostavno ga nije završio.

Navodi se da je on mogao da završi statuu ali ne onako kako je želio pa je od toga odustao.

Šta je onda sa nama? Zar mi moramo da završimo nešto po svaku cijenu ako baš ne ide. Zaključih da ne moramo. Posebno ne moramo da završimo ako nismo zadovoljni dosadašnjim rezultatom niti treba da stvorimo nešto čemu se nećemo diviti i smatrati ga dovoljno dobrim.

Kad je mogao Mikelanđelo pa mogu i ja!

Na taj način oslobodih sebe od tereta nezavršenih planova jer oni nisu nezavršeni sve dok ih ne napustim. A ako ih napustim to je samo jer su bili nesavršeni ili su došli neki drugi veći i važniji od njih.

P. S. Iako sam sigurna sa psihološkog gledišta nije dobro zamišljati gore pomenutu frizuru kasnije pomislih samo kako li je Mikelanđelova izgledala…