Ugasite svjetlo

Ugasite svjetlo

Dok sam još studirala slučajno sam došla do jednog članka u italijanskim dnevnim novinama “La Repubblica” i nagradnoj igri povodom “Earth hour” tj. sata za planetu zemlju.

Postoji tradicija da se svake godine poslednje subote u Martu ugase svjetla na jedan sat radi podizanja svijesti o klimatskim promjenama.

Čim to vidjeh, uzeh olovku u ruku i u jednom dahu napisah ovu kratku priču, originalno na italijanskom. Kasnije sam ju prevela na srpski ali mi i dalje mnogo ljepše zvuči na italijanskom.

I da, osvojila sam treće mjesto na ovom takmičenju. 🙂

Verzija na srpskom

Mir


Rođena sam u jednoj zemlji koja više ne postoji.
Kada je počeo rat bila sam još djevojčica.
Moj tata je uvjek gledao Dnevnik a ja, iako mala, mogla da shvatim šta se događa tamo… bilo to slušajući imena ljudi, gradova ili samo gledajući lice moga tate.
Jako sam se bojala Dnevnika. Jako.

Za vrijeme rata često je nestajalo struje. Bile su brojne noći bez svijetla.
To je zaista bio jedan od velikih problema.
Ali ipak moji najsretniji trenutci su bili oni kada bi iznenada na smjeni dana i noći nestalo struje, onda kada bi se sve ugasilo.
Čak sam krišom duboko u sebi voljela nevrijeme, oluju jer sam tada bila sigurna da će nestati struje.
U tom momentu sve bi prestalo da postoji, Dnevnik, glasovi, sve. Nije bilo više ničega. Ničega.

Uvjek je stajala jedna svijeća blizu stola, mama bi prišla, prekrstila se i upalila ju.
Tada bi nastala jedna situacija, ili bolje rečeno jedan osjećaj kao neutralan, odgođen, kao kada se nalaziš u nekom stanju u kome se ništa ne događa.
Za mene ništa je značilo – ništa loše.

Nas četvoro bi legli na dva kauča, zatvorili oči i svi uzdahnuli na isti način.
U tom trenutku, mogla sam da se saberem i da zaista osjetim malo mira.
Ne znam šta su mislili tata i mama ali znam da sam ja mislila ‘Ovako je sada dobro’, ‘Želim da više nikada ne dođe struje’.

Rat je prošao.
Sada ima struje, osim kada dođe oluja.
Ali čak i danas moji najljepši trenutci su kada nestane struje, kada se iznenada na smjeni dana i noći ugasi sve i kao da ne postoji više ništa loše. Potpuni mir.
I dalje stoji ta svijeća blizu stola, mama se prekrsti i upali ju. Nas čevoro se spustimo na dva kauča i ja u tom trenutku pomislim ‘E ovako je sada dobro’.

Vrlo dobro znamo da niko od nas zapravo ne osjeća potpuni mir.
Svi bi mi bili sasvim dobro da samo znamo da poželimo mir. I svi bi mi bili bolje kada bi osjećali ‘E ovako je sada dobro’.
Da li treba neko drugi, nekakva viša sila da nas natjera na taj momenat ili možemo sami sebi da ga poželimo i priuštimo?
Iz sjećanja jedne djevojčice se vidi koliko taj osjećaj mira može da se priželjkava.
Zato vas molim uradite nešto, ugasite svijetlo, zatvorite oči i pomislite ‘E sada je ovako konačno dobro’.

Verzija na italijanskom

Senza luce

Sono nata in un paese che non esiste più.
Quando è iniziata la guerra ero ancora piccola.
Il mio papà guardava sempre il telegiornale e io capivo molto di quello che stava accadendo. Conoscevo i nomi dei fronti di guerra e dei politici in lotta, capivo soprattutto scrutando il viso del mio papà.
Avevo paura del telegiornale.
A quei tempi la luce mancava spesso. Quante notti passate senza la luce.
Era un problema davvero grande.
Ma io ero felice quando all’imbrunire mancava la luce e all’improvviso il giorno si spegneva del tutto.
In quel momento non c’era più niente, non un rumore, non c’era più il telegiornale, niente.
Basta tutto.
C’era sempre una candela vicino al tavolo, la mamma si faceva il segno della croce nell’accenderla.
Si creava così una condizione, o meglio un sentimento, sospeso, neutrale, come quando si è in uno stato interiore di quiete, in cui non accade nulla.
Per noi, nulla significava niente di male.
Ci sdraiavamo noi quattro sui due divani, chiudevamo gli occhi, facevamo un respiro profondo. In quel momento, accanto a mia sorella, potevo sondare me stessa e davvero sentire la pace. Non so a cosa pensassero il papà e la mamma, ma so che io pensavo “così adesso va bene”, “vorrei che non tornasse mai più la luce.”
La guerra è passata. Adesso la corrente c’è sempre, tranne quando viene un temporale.
Ma ancora oggi, adulta, i momenti più belli per me sono quelli in cui va via la luce improvvisamente, e il buio porta una notte in cui niente succede, in cui più niente esiste.
La mamma si fa il segno di croce e accende la candela, ancora ci sdraiamo insieme sul divano, chiudiamo gli occhi, facciamo un respiro profondo e io penso “va bene – così – adesso, va bene”.
Lo sappiamo tutti che forse nessuno di noi prova un vero sentimento di pace.
E tuttavia continuiamo a sperare che sia possibile sentirsi, almeno un momento, davvero in pace, ascoltarsi nel profondo e potersi dire, per una volta, “Adesso va bene!” Qualcun altro, una forza più grande di noi, deve far sì che luce si spenga o noi stessi possiamo essere abbastanza forti per darcelo, un momento di pace? Un pensiero di bambina – “Voglio che non torni la luce” – dimostra, più di mille parole, quanto forte e urgente sia il desidero di pace.
Quello che posso dirvi ora: provate a stare tranquilli, a non fare niente, ad accendere una candela, sdraiatevi, chiudete gli occhi, fate un respiro profondo e pensate, per una volta almeno, “Così – ora – finalmente, va bene.”

Aleksandra ZOBIC